Tko zaboravlja žrtve, ubija vlastitu budućnost! - propovijed na Žutoj Lokvi
Mi danas, koliko god ne možemo potisnuti žalost zbog stradanja onih mladih ljudi, osjećamo i ponos zbog onog lijepog i plemenitog što nam je njihov život podario i ostavio. Njihova žrtva i njihov primjer nas oplemenjuje ako to znamo promatrati u svjetlu njihova dara koji su nam poklonili za uzvišene ideale slobode i dostojanstva. Dali su maksimum, zapravo sve, jer su dali svoje živote. Svi znademo da je u tom vremenu biti vojnik ili policajac značilo staviti maksimalno na rizik svoj vlastiti život. To su mogli samo hrabri ljudi, ljudi velikih ideala.
U evanđeoskom odlomku koji smo čuli Isus govori o nužnosti "izgubiti" život. To nema značenje izgubiti život bez veze, uludo, ili ne daj Bože samoubojstvom, nego za velike ideale, iz ljubavi prema čovjeku, narodu, domovini. Isus posebno naglašava i ovo: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga!". Što time Isus želi reći? Nažalost ima mnogih koji žele svoje živote "spašavati" izbjegavajući sve ono što je teško, što je zahtjevno, sve ono što traži napore i žrtve. Mnogi misle da će spasiti svoj život tražeći komotnost, komfor, obilje, živeći egoizam, živeći samo za sebe bez obzira na druge. Po Isusu, život se tako ne spašava nego naprotiv gubi, prosipa, osiromašuje.
I u ono ratno vrijeme znamo koliki su pobjegli ili se stavili na sigurno, na jedan ili drugi način, da sačuvaju svoje života. Koliki su, opet, to vrijeme patnje mnogih koristili za osobne interese, za svoje probitke. Dok su mnogi ginuli, znamo da su se istovremeno i mnogi bogatili. U takvom stečenom bogatstvu sigurno nema sreće niti blagoslova. Takvi mogu postati bogati novcem, ali ne životom, ne ljudskim vrijednostima, a opet bez ovoga se ne može biti istinski sretan i sve bogatstvo im taj osjećaj neće dati. Najveće bogatstvo čovjek nosi u sebi, u svojoj nutrini, a ako je tu praznina ona se ničim ne može ispuniti ili nadomjestiti. Isus u tom smislu i postavlja pitanje: "Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi, ili sebi naudi?" Nažalost, mnogi nisu niti svjesni da su, usprkos velikim materijalnim dobrima koje su stekli, sami sebe izgubili, sebe su zapustili, i tako ostali prazni ljudskim i duhovnim vrijednostima, i u tom smislu su postali puka duhovna sirotinja. Ono smo što smo i što nosimo u svome srcu. Sva materijalna dobra ne mogu ispuniti ponor unutarnje praznine i zato ne mogu dati osjećaj sreće.
Sveti Franjo Saleški, duhovni pisac 17. stoljeća, piše kako se neki ljudi prave važni zato što jašu na dobrom konju. Neki, opet, zabodu za šešir paunovo pero i umisle si da su nešto i da ih svi s udivljenjem gledaju. Nisu ni svjesni, kako veli pisac, da divljenje zaslužuje konj ili paun, a ne oni. Tako se uvijek događa kada svoje vrijednosti netko traži izvan sebe. Stoga Isus naglašava da ljudski život vrijedi onoliko koliko se dijeli s drugima, koliko ga se daruje drugima. Tu je najveća ljudska veličina. Zato Isus ustvrđuje da će svoj život spasiti samo onaj koji ga daruje, raspoklanja. Život darovan ne može biti izgubljen.
Ovi mladi ljudi kojih se sjećamo u ovoj euharistiji dali su svoje živote za slobodu domovine i zato ih se s ponosom sjećamo. Zato su nam oni primjer koji nas opominje, poziva, potiče i obvezuje. Ne možemo, doduše, svi biti heroji i kao mučenici dati živote za određene ideale. Ali svi možemo dati nešto od našeg života za druge da drugima bude bolje. I ovi naši mladići, čijeg se stradanja spominjemo, ne traže od nas da se dademo ubiti i da budemo žrtve kao i oni. Oni od nas traže nešto drugo - da se znademo iz ljubavi žrtvovati za izgradnju naše domovine za koju su oni život dali. Da je izgrađujemo na temeljima pravednosti, solidarnosti, zauzetosti za najsiromašnije, najslabije i najranjivije u našoj domovini. Oni će nas osuditi ako ih u tome iznevjerimo.
Kako je žalosno danas čuti neke branitelje koji nose teške fizičke i psihičke posljedice iz domovinskog rata, a koji su se razočarali načinom na koji nam društvo funkcionira kada je riječ o pravednosti, solidarnosti, dostojanstvu, pa se pitaju: "Zašto smo mi žrtvovali svoje živote i najljepše dane svoga života?" Stoga mi ne smijemo zaboraviti ove naše žrtve jer ćemo ih tako mi ubiti po drugi put, ali i ubiti svoju vlastitu narodnu budućnost.
Zahvaljujemo obiteljima ovih naših poginulih koji su ih darovali domovini i prikazali na njezin oltar; zahvaljujemo i njihovim ratnim kolegama koji su s njima dijelili zlo i dobro i čija ih je tragedija duboko ranila, kao i najodgovornijim iz Ministarstva unutarnjih poslova koji se s poštovanjem sjećaju ovih svojih članova i ne žele ih ostaviti zaboravu. Neka im dragi Bog bude nagrada za njihovu žrtvu i podari im vječni život, koji je puno ljepši jer mu patnja nema pristupa.