Tribina - Služiti bližnjemu kada mu je najteže
Govoreći o razlozima organiziranja tribine, generalni vikar Gospićko-senjske biskupije, otočki dekan i župnik mons. mr. Tomislav Šporčić naglasio je kako ćemo lakše savladati strah s kojim se suočavamo u susretu s neizlječivim bolesnicima, onda kada se posvetimo brizi za svoje bližnje, kada im služimo onda kada im je najteže, a to se može samo ljubavlju. U tome nam ovakva tribina može pomoći.
Palijativna je skrb na tribini obuhvaćena na svim razinama. Kako je uvodno rekla moderatorica tribine mr. sc. Blaženka Eror Matić, voditeljica Mobilnog tima volontera pri Svjetovnom franjevačkom redu, palijativna skrb je efikasna samo kada su sve tri razine društva (zajednice) uključene I povezane, a te tri razine su bolnica kao dio sustava (države), Centar za koordinaciju palijaitvne skrbi na razini grada i volonteri kao predstavnici civilnoga društva.
Riječ “palijaitva” često je ljudima nepoznata. Kako bi im približila taj pojam, voditeljica Centra za koordinaciju palijaitvne skrbi Renata Marđetko definira palijativnu skrb kao “davanje smisla životu onda kada više ništa nema smisla”. Kada je riječ o uznapredovaloj bolesti I neizlječivom bolesniku, zajednica vidi da je tom čovjeku I njegovoj obitelji potrebna pomoć, da im osim zdravstvene skrbi treba pružiti smisao u najvećoj boli. Tu su važni volonteri koji ne trebaju biti profesionalci, nego su empatični I suosjećajni ljudi koji znaju slušati i mogu čovjeku pomoći u ublažavanju totalne boli na kraju života – da razriješi neke duboke patnje koje nosi u sebi cijeli život, da se pomiri s nekim i sl.
Naglasila je i da palijativna skrb nikada nije samo zdravstvena skrb, to nije smještaj bolesnika u bolnicu da bi tamo umro.
- Glavni problem u palijativnoj skrbi je što se na svim razinama jako puno radi, ali smo toliko segmentirani, zatvoreni u skupine, fali suradnja i komunikacija, kazala je dr.med. Mira Purgarić koja radi u palijativnom programu Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu. Okosnica palijativne skrbi je obiteljski liječnik koji prati pacijenta od početka do kraja života. Program palijativne skrbi provode nadležni odjelni liječnik i medicinske sestre, specijalistički tim, tim za podršku i klinički etički konzilij, a za itekako važnu duhovnu komponentu brine duhovnik fra Zoran Senjak. U sklopu bolnice postoji i tiha soba za susret s obitelji i kapelica za molitvu.
Međutim, većina neizlječivo bolesnih želi kraj doživjeti u svojoj kući. Ubrzani razvoj medicine i sofisticirana tehnologija donijeli su trendove da se do kraja bolesniku ‘nešto radi’. Česte su dileme u dobro opremljenim bolnicama kako postupiti. Često se rade uzaludni postupci koji ne olakšavaju patnju bolesniku. Kao da je postala kulturološka navika da čovjek treba umrijeti u bolnici i da mu do zadnjega nešto treba raditi, a to nema učinka.
- Ono što palijativa zapravo pruža jest smrt u zajednici s obitelji jer je potrebno okrenuti se više čovjeku i imati više vremena za čovjeka, rekla je medicinska sestra Vesna Markač. Naglasila je koliko je važno da do svijesti ljudi dopre što je to palijativna skrb i kako je važna u zajednici.
Zanimljivu prezentaciju o radu volontera u palijativnoj skrbi i neke vrlo konkretne prijedloge iznijela je socijalna radnica Olivera Tomas, koordinatorica volontera. Pojasnila je kako palijativa najčešće počinje s volonterima, a najbolji učinak je kad svi rade zajedno, bolnice, patronažne službe, ustanove u socijalnoj skrbi (domovi), volonteri to nadopune i unesu duha. S obzirom da je Otočac vrlo otvorena sredina za poboljšanje palijativne skrbi, preporučila je sljedeći korak – edukaciju otvorenog tipa za sve razine palijativne skrbi.
Nakon izlaganja gošći uslijedila su pitanja i pojašnjenja situacije u Otočcu, no o tome – u drugom članku.
Pomaganje kao osobno ispunjenje
Već sam dolazak predstavnika svih čimbenika koji participiraju u palijativnoj skrbi u zajednici, konkretno u Otočcu, na tribinu „Zajednica za palijativnog bolesnika“, dokazuje kolika je briga te zajednice za palijativnog bolesnika. U publici su se tako našli predstavnici patronažne službe Doma zdravlja Otočac, Doma za starije i nemoćne osobe Otočac, Doma za odrasle Bistričak Brlog, programa Pomoć u kući Gradskog društva Crvenog križa Otočac i Grada Otočca, a tome treba pridodati i začetak volonterskog udjela koji je iznjedrila župna molitvena zajednica.
Raspravu je potaknuo otočki dekan i župnik mons.mr. Tomislav Šporčić, ujedno i domaćin tribine, pitanjem što se od svega rečenoga na tribini može preslikati na Otočac. Javila se najprije patronažna medicinska sestra Majda Mujkanović ustvrdivši kako palijativna skrb na području grada Otočca u sklopu zdravstvene i socijalne skrbi funkcionira jako dobro, konkretno u Domu zdravlja stacionar ima 10 kreveta, od toga dva palijativna, a djeluje i posudionica pomagala.
Potvrdio je to i županijski vijećnik, predsjednik Odbora za zdravstvo i socijalnu skrb u Skupštini LSŽ Ivan Bižanović, nadodavši da se može pouzdano reći kako je Otočac vodeći u palijativnoj skrbi jer još nije bilo pritužbi na otočki Dom zdravlja, patronažnu službu i palijativnu skrb, za razliku od nekih drugih sredina.
Uslijedio je opći zaključak da u Otočcu već puno toga ima, postojeće službe odlično obavljaju svoj posao, uključujući i palijativni dio, samo se treba bolje povezati. Među tih 5 službi koje rade na terenu nedostaje koordinacije i međusobne komunikacije što je svakako moguće poboljšati.
U raspravu se uključio i zamjenik gradonačelnika Nenad Janković koji smatra da palijativi u Otočcu manjka psihološki i duhovni dio skrbi, a tu se može uključiti nedavno osnovana Udruga hodočasnika Sv. Rok koja u programu rada ima i slične humanitarne djelatnosti.
Za riječ se javila i Jelena Jergović, njegovateljica u Domu za starije i nemoćne, voditeljica župne molitvene zajednice i predsjednica Udruge hodočasnika, koja je naglasila kako dva člana molitvene zajednice već duže vrijeme volonterski pomažu starima i nemoćnima u otočkome Domu. S obzirom da je jedan od njih, Franjo Zubčić, također pratio tribinu, podijelio je s nazočnima neka svoja dosadašnja iskustva u radu sa štićenicima.
- Kad imamo priliku svakodnevno gledati ljudsku bol i patnju, onda nužno pomislimo kako to i nas čeka. Dok gledamo starije i nemoćne u domu, mislimo kako ćemo i sami vrlo vjerojatno završiti na istom mjestu. Tako sam se i sam pitao kako bi meni bilo, zato sam odlučio pomagati koliko god budem mogao. Osjećaj da si nekome pomogao neopisiv je, to je prilika i za osobni duhovni rast i jačanje. Često čujemo po kafićima stari i mladi kukaju kako nema ovo, nema ono, a ja im kažem, ajmo nešto napraviti. A onda oni uzvrate pitanjem: a zašto ja? Kad sam počeo volontirati u domu, mnogi su me pitali zašto idem tamo i što imam od toga? Dobijem li novce za to? A ja im kažem: Želim pomoći, ali idem i zbog sebe! To je posebno iskustvo, rekao je između ostalog Franjo Zubčić ispričavši na kraju istinitu priču kako je utješnom duhovnom riječju pomogao jednoj osobi da razriješi veliku duševnu muku. Otočki župnik mons. Šporčić dodao je da je Franjo prošao Tečaj vjere koji se organizira u župi Otočac te je, kao i ostali polaznici tečaja, osposobljen za jednostavne duhovne razgovore.
Tribina se inače odvijala u znaku sv. Franje, otvorena i zatvorena spomenom i fotografijom toga osnivača Prvog franjevačkog reda (fratri), Drugog franjevačkog reda (sestre klarise) i Trećeg franjevačkog reda (svjetovni red). Poticatelj tribine u Otočcu upravo je Mobilni palijativni tim volontera Franjevačkog svjetovnog reda iz Zagreba, a Franjo Zubčić prvi je volonter u palijativnoj skrbi u Otočcu, pa je i taj nomen est omen pomalo obećavajući.
Otočac može već sada biti zadovoljan, još samo malo napora u povezivanju razina skrbi i u daljnjem okrupnjivanju začete volonterske grupe, pa će biti još bolje.