U Boričevcu predstavljena knjiga „Dossier Boričevac“ i proslavljen blagdan Male Gospe
Uvodničar predstavljanja Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović se zaigrao nazivom knjige istaknuvši da bi neupućeni mogli reći da je riječ o imenu i prezimenu nekog gospodina čije je ime Dossier a prezime Boričevac. S gospodinom Dossierom biskup je, kako je istaknuo, imao dosta iskustva u nekim ljudima koji su radili za Udbu, ga pratili i bilježili podatke koji nisu bili u skladu s komunističkom ideologijom, a što mu je bila zapreka da sve do 1966. godine ne dobije putovnicu za odlazak na studij u inozemstvo. Bilo je i mjesta koja su dobila svoj dossier u Udbi a jedno je bilo Boričevac s kojim se bilo opasno družiti i o njemu govoriti. Josip Pavičić je dugo slagao svoj dossier o Boričevcu jer je pratio sudbinu tog mjesta od najranijeg djetinjstva, nakon što se rodio tri godine poslije progonstva njegovih roditelja iz tog mjesta. Uspostavom samostalne Hrvatske Pavičić se počeo slobodno družiti s Boričevcom te izdao knjigu nakon koje se Boričevac neće izbrisati iz sjećanja kao što su ga bili izbrisali iz zemljopisnih karata, zaključio je biskup Bogović.
Dr. Željko Holjevac je pojasnio povijesni kontekst zbivanja u Ličkom Pounju tragom događanja u srpnju 1941. godine odnosno „ustanka u Srbu“. Bilo je to vrijeme velikih nacionalnih sukoba od onih u Suvaji pa do Boričevca, koji nije bio samo posljedica onog prethodnog. Prva Jugoslavija bila je država u kojoj su se našle zaraćene strane iz prethodnog rata a u kojoj su Hrvati izgubili i one atribute državnosti koje su imali u Habsburškoj monarhiji kao Hrvatski sabor. Iako tijekom 1941. godine nije bilo razlika između četničkih i partizanskih akcija, to se i dalje slavi kao ustanak naroda Hrvatske u kome su Boričevljani bili pobijeni i raseljeni a kasnije je bilo korisno tajiti da si Boričevljanin. Knjiga nas potiče na razmišljanje i postaje zaglavni kamen daljih istraživanja.
Ana Došen koja je pisala o žrtvama Krnjeuše u zapadnoj Bosni pohvalila je izdavanje knjige baš kao i akademik Dubravko Jelčić koji je knjigu nazvao prvorazrednom memoaristikom. Jadranka Matašin iz ULŽB je poželila da patnju pretvorimo u novu snagu bez mržnje i osvete a Crkva nas poziva na gradnju kulta mira. Zdravko Tomac je poručio da ovu knjigu treba čitati u školama, jer kako je god Vukovar simbol stradanja u Domovinskom ratu, tako je i Boričevac simbol stradanja u 2. svjetskom ratu. Josip Pavičić je izrazio zadovoljstvo pred ispunjenim ciljevima prognanih Boričevljana, većim dijelom je obnovljena župna crkva Male Gospe, preko knjige je ispričana istina o Boričevcu a na kraju slijedi borba za povrat oduzete imovine Boričevljanina.
U kulturno-glazbenom dijelu nastupili su članovi KUD –a Plješivice iz Zagreba i klapa Komin.
U nastavku je služena sv. misa na kojoj je biskup poručio: „Tko je velik a tko mali u ljudskom i kršćanskom smislu“, potiču nas na razmišljanje Blagdani Velike i Male Gospe. Znademo da jedni ljudi znaju veličati nekoga, koga drugi smatraju zločincem. To je posebno očito kod promijene političkih sustava. Boričevljani dobro znaju kako su nakon drugog svjetskog rata morali biti mali, skrivati se od raznih veličina. Očito da tim putem ne možemo dobiti ispravnu sliku tko je velik a tko mali. Netko može biti velik u jednoj stvari a u drugoj malen. Netko može biti jako poznat, a da nije nikakva ljudska i moralna veličina. Za nas kršćane velik je onaj koji je velik ne pred političkim sustavom, pa čak ni onaj koji je poznat u cijelom svijetu, nego onaj koji „vrši volju Oca mojega koji je na nebesima“. U tome nam Marija može biti uzor. Ona je od svojih početaka, od najranije mladosti, kada je tjelesno bila mala, to činila. Zato je njezin rast bio rast prema pravoj veličini. Marija je bila radosna i zato što se sastala sa svojom rođakinjom Elizabetom. U čovjeku je ona vidjela darove kojima ga je Bog obdario. Potrebni su ti susreti kada se susrećemo kao ljudi, prijatelji, rodbina, znanci. Često se susrećemo kao nositelji raznih službi, kao razne društvene funkcije. Kod nekih to preraste u redovni odnos s drugima. Zato su potrebi ovakvi susreti da se možemo naći i prepoznati kao ljudi, bez obzira na službe i funkcije koje nas u svakodnevnom poslu povezuju. Ovdje je mržnja zaigrala svoje kolo. Nećemo reći da nije našla nikakav povod ili razlog. No njoj i nije potreban razlog, mržnji je nagrada još veća mržnja. Mržnja se hrani mržnjom. Ne postavlja uvjete. To je uništavajuća ali i samouništavajuća snaga. Najviše joj smeta kad naiđe na ljubav. To je jedini „deterdžent“ kojim se može očistiti ta mrlja s ovog prostora, kao i s drugih, zaključio je biskup Bogović.
“