Vazmeno bdjenje u katedrali
Biskup Križić u propovijedi je istaknuo:
“ U starozavjetnoj knjizi mudrog Propovjednika nalazimo zapisano da sve ima svoje doba i svaki posao pod suncem svoje vrijeme. I nabraja: vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme rušenja i vrijeme građenja, vrijeme plača i vrijeme smijeha te, uz još mnogo toga, napominje da postoji i vrijeme šutnje. Ako mora postojati za čovjeka i vrijeme šutnje, i ako je neki dan kao stvoren za to, onda je to dan Velike subote. Ovo je dan u koji je čovjek pozvan uroniti u šutnju i duboko razmišljati nad pitanjem: što se to dogodilo Bogu? Zašto je Bog dopustio da njegov Sin koji je ljudima donio ljubav i dobrotu, od tih istih ljudi tako strada? Ovo je trenutak kada treba zašutjeti i zapitati se također: što se to dogodilo čovjeku? Gdje su granice ljudskoga zla? Je li se čovjek toliko saživio sa zlom da zlo s njim dominira?
Izvješće o Isusovoj muci i smrti ostavlja dojam, kao da čovjek nakon tog teškog grijeha, želi prekriti svoje lice zla nekom umjetnom humanošću. To se uvijek događa. Kad uhvate teške kriminalce i ubojice, iz njihove obrane može se steći dojam kako su to vrlo plemeniti i humani ljudi. A to je zapravo, samo skrivanje vlastitog lica koje je okorjelo u zlu. Tako i Pilat, za koga povjesničari govore da je bio okrutan i bezobziran, nakon Isusove smrti pokazuje svoju zadivljujuću širokogrudnost: dopušta da se Isusovo tijelo pristojno pokopa i na uglednom mjestu. Sada, nakon što je Isusa osudio na smrt, pokazuje prema njemu određenu velikodušnost. On zapravo, dopušta da s mrtvim tijelom rade što žele, jer on se zbog tog tijela više ne treba nikoga bojati. Važno mu je ipak, da se na grob stavi teški kamen, za svaku sigurnost. Isus, Bog, u grobu mu ne smeta i ne može ga uznemiravati.
Međutim, živi Bog može smetati svojim zahtjevima i diranjem u savjest. Zato ga se, iz čovjekovog života, želi eliminirati. Nisu to radili samo Pilat i njegovi pomagači, nego i mnogi moćnici poslije njih. I na našim prostorima se pjevalo: „Nosimo kapu sa tri roga borimo se protiv Boga.“ Smiješno, ako vjeruju da Boga nema, protiv koga se onda bore? Još i danas Bog mnogima smeta, najradije bi ga pokopali, iako kažu da ne postoji. Smeta im sâmo spominjanje Božjeg imena. Mnogi misle da bi Božja smrt, odnosno, eliminiranje Boga iz čovjekovog života, bilo čovjekovo oslobođenje, u smislu da bi onda čovjek mogao raditi sve što hoće. Bez zakona Božjih, vladao bi zasigurno, samo zakon moćnijeg...
Pred oči nam dolazi Isusovo iznakaženo lice koje Pilat gleda i izjavljuje: „Evo čovjeka“. Pilat to izjavljuje s velikom dozom ironije, jer Isus izbičevan, krvlju obliven i otekao, obličjem nije više ličio na čovjeka, kako reče starozavjetni prorok. Pilat u ovom momentu nije svjestan da je daleko veće izobličenje kada čovjek iznutra više ne liči na čovjeka... U ovom trenutku, braćo i sestre, dok ulazimo u uskrsno slavlje, Pilatove riječi, „Evo čovjeka“, nose nas molitveno k ovakvim ljudima. Jer kako slaviti Uskrs, blagdan života i pobjede nad smrću, a u Uskrs ne uključiti mnogu našu braću i sestre, obitelji i zajednice, kojima dan Uskrsa neće možda, još dugo svanuti. Ali pred oči nam dolazi i još jedna slika: slika žene koja plače nad praznim grobom, slika nama tako bliska. To je slika mnogih žena i majki koje oplakuju djecu i muževe, koji su otišli prerano kao žrtve nasilja i zlobe i za čije grobove možda, još ne znaju, ili su dobili samo njihova neprepoznatljiva tijela, odnosno, kosti. Ili plač mnogih osoba koje suzama natapaju ovu zemlju oplakujući svoje najmilije koji su svoj život usmjerili putom zla. Ovdje bismo dodali i stradanje tolike nevine djece u utrobama majki, tolikih bolesnih, nemoćnih i napuštenih, čije jecaje i suze ne čuje nitko izuzev neba te trpljenja mnogih patnika kojima nije ostalo više snage za patnju.
I dok razmišljamo o ovoj našoj braći i sestrama, razvedruje nas u ovoj uskrsnoj noći jedna druga slika: lik Uskrsloga koji traži uplakanu ženu, pristupa joj s utješnim riječima: „zašto plačeš“, u smislu: „Nemoj plakati, tvoje će patnje biti otkupljene.“ Ovdje smo u srcu uskrsne poruke: Uskrs je dan u kojem je osmišljen ljudski plač i ljudska patnja. Od ovog dana Uskrsli stalno traži čovjeka koji plače, da mu otare suze s očiju i da mu kaže: „Ne plači, smrti više biti neće, ni plača, ni jauka, ni boli, evo činim sve novo.“ U ovaj dan Uskrsli je pokazao kako je Bog pozoran na ljudsku patnju, kako ljudski plač dopire do Neba i ima Netko tko ga čuje. To je radost ove noći. Ovo je noć u kojoj su se zagrlili smrt i život kao dvoje koji se silno vole, a bijela plahta u koju je bila zavijena smrt postala je svadbeno ruho života.
Ovo je dan u koji je osmišljen ljudski život, pa i život one najveće patnje, i život onih patnika od rođenja. Uskrs je poruka novog života koji poznaje samo sreću i radost. I danas čujemo jaki glas anđela koji poručuje iz praznog groba: „Ne bojte se više. Tražite raspetoga. Nije ovdje. On ide pred vama.“ Neka nam se ove riječi urežu u srce. Uskrsli ide pred nama i s nama. Nismo nikada sami. Neka nam ova istina postane životno iskustvo i trajna utjeha u svim životnim kušnjama“, završio je biskup.
Nakon propovijedi slijedila je obnova krsnih obećanja. Biskup je blagoslovio vodu za krštenje, njome poškropio vjernike koji su obnovili Krsni zavjet i nastavljeno je euharistijsko slavlje kojim se gospićka Crkva pridružila proslavi Kristovog uskrsnuća. Na kraju biskup je vjernicima blagoslovio hranu, čestitao Uskrs prisutnima kao i bolesnima i odsutnima.
