Veliki petak u gospićkoj prvostolnici
te nastavio: „U tom nazivu se uvijek skriva nešto teško, tužno, dramatično, jer ovaj nas dan podsjeća na stradanje Sina Božjega, podsjeća nas na događaj kada je ljudski grijeh dosegao svoj vrhunac u ubijanju Spasitelja svijeta. Ovo je dan u koji su se sukobile dvije najveće sile svijeta: ljubav i mržnja. Baš tu na Kalvariji ili Golgoti, na tom brdu teškog stradanja mnogih ljudi, sukobili su se dobro i zlo, svijetlost i tama, praštanje i osveta, grižnja savjesti i kajanje. I baš na tom strašnom brdu, susreli su se kao nigdje drugdje: Bog i čovjek. Susreli su se Božja ljubav i ljudska zloba, Božje praštanje i ljudska osveta. I to mjesto, Golgota ili Lubanja prozvano, brdo natopljeno ljudskom krvlju u stradanju mnogih, prepuno ljudskih kostiju, baš jedno takvo mjesto po stradanju Sina Božjega postade sveto mjesto, mjesto gdje su se po Isusovu križu spojili nebo i zemlja. Križ, do tada simbol prokletstva, od tada postade, po onome koji je na njemu raspet, predragocjeni znak spasenja, i nezaobilazni put čovjekova uspona prema nebu. I u tom znaku očitovala se ljubav Božja spasiteljica svih ljudi. Očitovala se i jedna velika i utješna istina koja nam postade snagom u našim stradanjima: istina da zlo ne može pobijediti dobro, da mržnja ne može nadvladati ljubav.“
Poslije liturgije riječi slijedila je sveopća molitva te klanjanje svetom Križu. U propovijedi biskup je o tom činu rekao: „Mi se danas na poseban način klanjamo Isusovom križu na koji je Isus prikovao ljudsko zlo i pokazao da je dobro jače od zla, da je ljubav jača od mržnje. „U ovomu ćeš znaku pobijediti“, riječi su koje je čuo veliki rimski car Konstantin kojemu se u viđenju ukazao križ.Taj križ jamstvo je i nama da možemo svladati svako zlo i u najrazličitijim teškim i paklenim situacijama, možemo ostati dobri.U Kristov križ i njegovu muku ugrađene su sve moguće ljudske patnje i stradanja: fizička, moralna, duhovna.
Isusova patnja nije bila umjetna, nego itekako realna. Nije to bila patnja pod nekom Božjom anestezijom, nego patnja u svemu slična patnjama mnogih stradalnika. I Isus se kao čovjek borio s prihvaćanjem svoje patnje i svoga križa. Nije prema križu išao ravnodušno ilismijući se. I on je zavapio k Bogu da ga, ako je ikako moguće, mimoiđe taj kalež... U suočenju s patnjom, u trenutku kada je uhićen, Isus i tada misli puno više na druge negoli na sebe. On je zabrinut za učenike, njih želi zaštititi. On se mučiteljima nudi, ali od njih traži da ostave učenike na miru. Ovo može samo izvanredna ljubav... Nasuprot svoj grubosti i surovosti tužitelja, kod njega se ne vidi ni tračak mržnje, zlobe ili želje za osvetom. Stoga, i sam Pilat, kojeg su povjesničariopisali kao surovog i okrutnog, reći će iznenađen i zadivljen, pokazujući na Isusa: „Evo čovjeka.“Isusovo držanje u patnji poziv je njegovim učenicima i svima nama. Svatko od nas, prije ili kasnije, imat će neki svoj Veliki petak. Svatko će se od nas, prije ili kasnije, uspinjatina neku svoju Kalvariju. Ostaje uvijek pitanje: hoće li ta patnja razoriti u nama ljubav, strpljivost i dobrotu srca, ili ćemo je znati nositi, poput Isusa, s punim povjerenjem u Božju ljubav? Hoće li se i za nas u tim trenutcima moći reći: 'Evo čovjeka?' Za Isusa se veli: 'Što je patnja bivala jača, on je još žarče molio', još se jače prislanjao uz Boga i zbog toga je mogao izdržati. Tako su i posljednji časovi njegova života veličanstvena objava njegova predanja Bogu. A njegove su zadnje riječi: 'Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj'...Pred Isusovim križem mnogi unesrećeni našli su olakšanje i mir, pred njim su se toliki rasteretili grižnje savjesti i krivice, u njemu su mnogi u bolestima i agonijama života otkrili svijetlo novog života te ohrabreni prihvatili umiranje.Mi ćemo danas poljubiti ovaj križ poljupcem vjere, nade i ljubavi. Jer smo se u taj Isusov križ na početku svog života po krštenju ucijepili. On će predvoditi povorku koja će nas pratiti na rastanku s ovim svijetom. On će stajati na našim grobovima kao znak pripadnosti Isusu, znak vjere i nade u iščekivanju slave uskrsnuća. Obredi Velikog petka završili su sv. pričešću. Katedralni zbor pjevao je antifone, psalme i prigodne pjesme prema Obredniku. Na kraju su svi odlazili svojim kućama u tišini prebirući u srcu veliku dramu Isusove Muke.
