Duhovne vježbe vjeroučitelja laika Gospićko-senjske biskupije i završna sv. misa s biskupom Zdenkom Križićem

Nedelja, 27. 10. 2019.

U petak, 25. listopada, u Pastoralnom centru „Marija Majka Crkve“ u Mukinjama (Plitvice) u popodnevnim satima održano je drugo županijsko stručno vijeće vjeroučitelja osnovnih i srednjih škola Gospićko-senjske biskupije, a nakon večere za vjeroučitelje laike započele su duhovne vježbe. O. Ivan Dominik Iličić, voditelj, održao je nagovor o Mariji u kojoj se savršeno odražava slika Božja. Izmolili smo žalosnu krunicu, a Melinda Dumitrescu, glazbenica poznata kao „Gospina violinistica“, popratila je pjevanjem i sviranjem nekoliko skladbi na violini.

Drugi dan duhovnih vježbi započeli smo molitvom Jutarnje iz Časoslova naroda Božjega. Nakon doručka voditelj o. Iličić govorio je o čovjeku kao slici Božjoj s gledišta spolnosti. Čovjek je stvoren na sliku Božju kao muško i žensko. Spolni identitet određuje čovjekovo razmišljanje, osjećaje itd. Nažalost, čovjek može svoju spolnost zloupotrebljavati. Zato Bog poziva nesavršenog čovjeka da surađuje s njegovom milošću. Trebamo moliti Boga da drugi budu svetiji od mene, a ja da budem svet onoliko koliko Bog hoće. Poslijepodne razmatrali smo Isusove riječi iz evanđelja: „Oganj dođoh baciti na zemlju.“ Što se čovjek želi više približiti Bogu, to ima veće napasti, nalazi se u trostrukoj borbi: sa samim sobom, s drugima oko sebe i sa Sotonom. Nakon razmatranja i slavlja sakramenta pokore, slavili smo sv. misu, a nakon večere klanjanje pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Treći dan duhovnih vježbi, nakon Jutarnje molitve, bila je meditacija i osvrt na temu o kojoj su razmatrali. Pridružio se gospićko-senjski biskup i uputio im svoju pastirsku riječ. Imali su priliku za pitanja biskupu koji im je rado odgovarao. Duhovne vježbe završile su euharistijskim slavljem koje je u svetištu Marije Majke Crkve predvodio gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, a koncelebrirali su: predstojnik Katehetskog ureda preč. Nikola Turkalj, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić, o. Ivan Dominik Iličić, voditelj duhovnih vježbi, župnik don Mate Kujundžić, župni vikar don Stjepan Tribuljak i pastoralni pomoćnik don Jozo Kajić.

Pjevali su vjeroučitelji pod vodstvom i uz glazbenu pratnju na violini Melinde Dumitrescu.

Biskup je na početku propovijedi naglasio da su današnja misna čitanja bogata porukama pa ih je teško uklopiti u jednu homiliju, stoga, zadržat ću se na dobro poznatoj Isusovoj prispodobi o farizeju i cariniku u kojoj Isus daje konkretnu pouku s obzirom na valjanost i autentičnost molitve i molitelja. „Dvije osobe iz prispodobe su realne, iako nisu konkretne povijesne, ali ih i danas možemo lako pronaći u našim sredinama. Molitveni stav jednog i drugog stvarnost su koju poznaju sve religije u prošlosti i sadašnjosti. Najvažnija poruka ove prispodobe sažeto glasi: čovjek molitve u svom odnosu s Bogom treba sačuva stav poniznosti i iskrenosti, tj. stav osobe siromašne u duhu jer je samo takvih kraljevstvo nebesko (Mt 5,3).“ – istaknuo je biskup i nastavio: „U prispodobi, o molitvi farizeja i carinika nije cilj usporediti dva načina molitve, nego uočiti koliko je jedna uzvišenija od druge, odnosno, istinsku molitvu odvojiti od lažne; ne dva tipa molitve nego dva tipa čovjeka u molitvi, u odnosu prema Bogu. Možemo reći da uistinu moli samo carinik. Farizej, doduše, na izvan moli, ali njegov nutarnji stav je zapravo, negacija molitve. Ovdje je konfrontacija ne samo molitve istinite i lažne, nego i pobožnosti istinite i lažne. Zato je ova pouka upućena zajednici vjernika za sva vremena.

Isus: “Nekima koji se pouzdavahu u sebe, a druge podcjenjivahu, reče ovu prispodobu” (18,9). - U ovoj rečenici nalazi se ključ interpretacije cijele prispodobe: radi se zapravo, o pouci protiv jedne karakteristične mane, a to je umišljenost s obzirom na pravednost pred Bogom koja nužno vodi u oholost i nadmoć u odnosu na druge ljude. Radi se o mani osuđenoj još u Starom zavjetu: “Ne idi na sud sa slugom svojim jer nitko živ nije pravedan pred tobom” (Ps 143,2; Pnz 9,4-6). U Novom zavjetu, napose kod apostola Pavla, umišljenost u pravednost osuđena je pred Bogom kao negacija Kristova spasiteljskog djela: “Doista ako je opravdanje po Zakonu onda je Krist uzalud umro.” (Gal 2,21). Nije pitanje, ispunjava li farizej samo zakon izvana, nego ispunjava li ga u nutrini, u srcu. Zapravo, to je mana koja negira činjenicu univerzalnosti grijeha: “Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja. Opravdani su besplatno njegovom milošću” (Rim 3,23-24). To je nadalje, negacija nužnosti Božjeg milosrđa za spasenje: “Milošću ste spašeni” (Ef 2,5). Farizej, potaknut umišljenošću da je pravednik, moli nabrajajući svoje prednosti. Njegova molitva iznosi na vidjelo lažnost i apsurdnost jednog molitvenog stava. Sva ponositost i oholost koja izvire iz njegove molitve znak je negacije same molitve. Evanđelje donosi: „Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti...” Njegova molitva počinje vrlo lijepo, ali ovo ne odgovara istini. Iskreno zahvaliti Bogu može onaj tko osjeća da je od Boga nešto primio. Farizej toga nema. Smatra se pravednikom po svojim zaslugama stoga, ima pravo hvaliti se na temelju svoje pravednosti, obdržavanja Zakona. Nema nigdje znaka da je to, čime se hvali, dar Božji, pa ako je i uvjeren da je od Boga nešto primio, ipak smatra da je to svojim djelima zaslužio. Takav osjećaj razabire se također iz njegovog prezira prema drugima: “Hvala ti što nisam kao ostali ljudi” (18,11). Distancirajući se od drugih i prezirući druge, farizej pokazuje lažnost vlastite molitve i cijelog svog života. Hvali se pred Bogom ali ne zahvaljuje Bogu. Ne zna za istinu o kojoj piše Pavao: “Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7). Biskup dalje pojašnjuje da hvaliti se nije uvijek nedopušteno i nije na planu religioznog iskustva. Postoji razlika između “hvaliti se pred Bogom” i “hvaliti se u Gospodinu”. U 1 Kor 1,27-29: „... lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, ... da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.„ Ali dopušteno je hvaliti se u Gospodinu: “ Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.“ (1 Kor 1,31; 2 Kor 10,17; vidi Jr 9,22-23). U prvom slučaju radi se o stavu kakav ima farizej. On se hvali pred Bogom zbog svoje pravednosti, zbog svojih dobrih djela. Takvo hvaljenje je oholost. U drugom slučaju („hvaliti se u Gospodinu“), radi se o iskrenoj poniznosti i duhovnom realizmu gdje se slavi dar Božji, ono što se od Boga primilo. Pavao veli: „Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.“ (1 Kor 15,10). Ili na drugom mjestu: “Poznajem čovjeka ... koji bi uznesen do trećeg neba ... bi uznesen u raj i čuo je neizrecive riječi ... Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim.“ (2 Kor 12,5). To se jasno vidi i u Marijinom „Veliča“.

I Marija i Pavao hvale se darom Božjim, a ne svojim nekakvim zaslugama. Kod farizeja je sasvim suprotno. Farizej je sebe smatrao pravednikom i hvalio se pred Bogom kao da se radi o uspjehu koji je on postigao svojim snagama. Zato Pavao govori da je dobro imati neku slabost, neki trn u tijelu, kako ne bismo završili u oholosti i zaboravili na neophodnost Božje milosti i njegovog milosrđa. Farizej je predstavljen kao čovjek vjernik koji, međutim, oholo izgovara ponizne riječi. Zahvaljuje Bogu a u isto vrijeme prezire druge, zapravo hvali sebe. Ovdje nema ni iskrenosti ni istine. U Evanđelju je objavljeno kako ovaj tip “pravednosti”, odnosno ovaj tip ljudi, redovito nosi sa sobom tvrdoću srca i krutost stavova. Oni će Isusa osuditi što liječi subotom i nikada se neće obradovati što je ozdravljen jedan čovjek. Farizejima je stalo da svoju pobožnost pokazuju samo na izvan, a do nutrine ne drže previše. Isus će im to prigovoriti: »Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša.« (Lk 16,15). To je ono što Bog gleda. - To što farizej nije ukrao, nije počinio preljub, dobro je, ali to nije činio samo zato što nije imao prilike ili zbog drugih motiva koji nisu vjerski. Farizej nije jedna kategorija ljudi nego jedna kategorija duha. Stanje koje je uvijek prijetnja svakome. To je: biti čovjek s dva lica. Ono vanjsko koje se predstavlja ljudima da bi se imao ugled i poštovanje, što dovodi do uvjerenja da i Bog vidi samo to vanjsko lice, dok je ono unutarnje deformirano i zapušteno. Ovakav stav je uvreda Bogu. Zato Isus ovakvu molitvu ne uvažava. Farizej čak i dok moli postaje još gori,“ – istaknuo je biskup Križić te nastavio:

„U prispodobi je implicitno jasno da su i farizej i carinik ljudi grješnici, samo što farizej svojim ponašanjem negira tu istinu, a carinik je priznaje. Carinik pristupa Bogu s punim osjećajem vlastitog siromaštva i grješnosti, a takvu molitvu Bog ne odbija: “Srce raskajano, ponizno, Bože nećeš prezreti” (Ps 51,19). Carinik moli sa sviješću da stoji pred Bogom koji “gleda u srce” čovjeka (1 Sam 16,7), koji poznaje nutrinu. On nema potrebu Boga ni u što uvjeravati jer zna da je Bogu sve poznato. On se samo udara u prsa i vapi: „Bože, smiluj se meni grešniku“. Zato “siđe opravdan kući svojoj“, a farizej ne. Poruka je jasna: Bog uslišava molitvu ponizna i iskrena čovjeka, bez obzira kakvo je njegovo stanje.

Javnost na carinika gleda kao na grješnika a na farizeja kao na uzor, dok Bog gleda samo u srce i po tome vrjednuje svaku osobu. Raskajani grješnik draži je Bogu više od umišljenog 'pravednika'. Umišljeni pravednici nemaju šanse pred Bogom. Isus naglašava: “ Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.” (Lk 5,32). Ovo je motiv Kristova dolaska. To je bît navještaja Radosne vijesti: u Isusu Kristu Božje milosrđe ponuđeno je kao lijek i spasenje grješnicima, a to smo svi. Pravednici, zbog kojih on nije došao, samo su oni koji su to u vlastitim očima ili pred ljudima, ali oni zapravo, ne postoje. Da je ovo srž naviještanja Radosne vijesti potvrđuju i dvije izreke s kojima se zaključuju dvije prethodne prispodobe milosrđa: izgubljena ovca i drahma.

Isus veli: “Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.“ (Lk 15,7). Devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje – ne postoje. Obraćenje je trajni proces, potreban svima i to do kraja života. Oni koji, kao farizej, stoje pred Bogom držeći se pravednim i nemaju potrebu obraćenja, implicitno govore da Krist zbog njih nije došao, odnosno, nije im potreban i tako sami sebe isključuju iz radosne poruke Božjeg milosrđa ponuđenog u Kristu Isusu.

Autentična molitva je ona, nikla iz iskrena i ponizna srca i privlači pogled Božjeg milosrđa. Takav je stav carinika.

Farizej u detalje vrši zakon i više nego što on propisuje, i unatoč tome pokvaren je u srcu. Njegova molitva ne vrijedi jer i nije prava molitva. On se došao moliti Bogu, ali u molitvi ne gleda Boga, nego carinika; on u molitvi ne gleda sebe nego drugoga. On je završio molitvu, a nije se susreo ni s Bogom niti sa samim sobom. Od takve molitve nema koristi.

Carinik naprotiv, ne gleda farizeja, nego Boga i sebe. Mogao je i on reći: “Evo, Bože, ja ne idem u hram, ali sam u biti pošteniji od njega ...” Ali on gleda sebe pred Bogom. Ne upada u pogrješku da sebe smatra dobrim, odnosno boljim od drugih.“

Biskup je potom, upravio izravno riječi vjeroučiteljima: „ Farizejstvo je stalna duhovna prijetnja u našem životu, posebno nama koji smo usko vezani sakralnošću, kao učitelji u vjeri. Pored toga ne smijemo zaboraviti da svi mi već imamo u svojim venama pokoju kap farizejske krvi jer, budimo iskreni, toliko puta nam je više stalo da nam funkcionira vanjština, a nutrina ostane zanemarena i zapuštena. I za nas itekako vrijedi ono Isusovo upozorenje učenicima: „Ne bude li vaša pravednost veće od pravednosti farizeja i pismoznanaca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“

Iz ove usporedbe vidi se jasno da Bog nema sve simpatije za onoga koji se osjeća pravednim i misli da je na zavidnoj razini, nego za onoga koji se udara u prsa i daje Bogu znak da bi želio ponovno započeti. Zato carinik odlazi opravdan,“ završio je propovijed biskup Križić.

Susret je završio zajedničkim objedom i fotografiranjem.

tekst: Franje Puškarić

fotografije: Josip Anušić