Nadbiskup Devčić na Krbavi
«Draga braćo i sestre!
U našem razmišljanju o Božjoj riječi koju smo upravo čuli pokušajmo se najprije usredotočiti na mjesto gdje se nalazimo. To su ostaci katedrale bivše Krbavske biskupije. To je posvećen prostor, posvećen molitvama i otajstvima koja su ovdje više stoljeća slavljena; posvećen također znojem i krvlju onih koji su ovu crkvu gradili, u njoj se okupljali i svojim je životom branili od oskvrnuća i razaranja. Zato i mi moramo poput patrijarha Jakova uskliknuti: «Zaista, ovo je dom Božji, ovo su vrata nebeska!» I nas treba obuzeti isto strahopoštovanje prema ovom prostoru koje je njega obuzelo prema mjestu gdje je u snu vidio ljestve koje spajaju nebo i zemlju i pritom čuo glas: «Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu» (Post 28, 13). I naši su preci ovdje slušali o Bogu Abrahama, Izaka i Jakova, u njega vjerovali i njemu se molili; i oni su ovu zemlju doživljavali kao dar njima i njihovu potomstvu; i oni su ovdje osjećali blizinu neba, zato i mi moramo s Jakovom zaista govoriti: «Sveto je ovo mjesto!»
Drugo na što u ovom našem razmišljanju moramo biti pozorni jest vrijeme. Vrijeme u kršćanstvu ima posebno značenje, puno veće nego prostor. Starozavjetni je Propovjednik govorio da sve ima svoje vrijeme, pa tako postoji vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme sijanja i vrijeme ubiranja plodova. A naša narodna uzrečica kaže: «Vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje.» Na ovome mjestu ne treba dokazivati istinitost te tvrdnje.
Prije 820 godina, tj. 1185. godine, osnovana je Krbavska biskupija i sagrađena, najvjerojatnije, i ova njezina katedrala. Bilo je to, dakle, vrijeme gradnje koje je potrajalo na ovim prostorima Like i Krbave nekoliko sljedećih stoljeća, a onda je uslijedilo dugo vrijeme razgradnje, da bi prije pet godina, osnivanjem Gospićko-senjske biskupije, počelo novo vrijeme gradnje. Teško je pobrojati što je u tom dugom vremenskom razdoblju od 1185. do danas sagrađeno, a što razgrađeno na ovim prostorima. Uglavnom je razgrađeno sve što je bilo sagrađeno. Dakako, najvrednije što je bilo sagrađeno nisu zgrade, ceste ili razna djela kulture, nego ono čime su oplemenjene i obogaćene ljudske duše. Zato ni najveće štete vjekovne razgradnje nisu materijalne, nego one duhovne naravi. To su ruševine u ljudskim savjestima, u odnosima među ljudima i između čovjeka i Boga. Takvih je ruševina bilo ovdje bezbroj u svim povijesnim razdobljima i one su najveća šteta i njih je najteže obnoviti.
Nije lako ni navesti sve sile koje su na ovim prostorima gradile i razgrađivale. Ali je jedno ipak lako uočiti. To je ono što je zajedničko silama izgradnje, a što silama razgradnje. Prvima su zajedničke ljubav, dobrota, velikodušnost, a drugima mržnja, sebičnost i zloća. A Isus kaže da je najviši izraz i dokaz ljubavi kad netko položi svoj život za druge. Tako je učinio on, ali i mnogi njegovi sljedbenici kojih je bilo i na ovim našim prostorima. Zato je razumljivo da se u ovom vremenu gradnje posebno sjećamo takvih, da ih želimo otkriti, upoznati i u njih se ugledati. Razumljivo je da njihovu žrtvu želimo obilježiti i vidljivim znakom kako bi nam oni još jače svijetlili. Zato smo i odlučili ovdje sagraditi crkvu posvećenu svim hrvatskim mučenicima, kako onima koje je Crkva takvima proglasila, tako i mnogim drugima koji nisu proglašeni svetima, ali su svoj život potrošili i žrtvovali da bi drugi mogli u miru i slozi živjeti. Odlučili smo tu crkvu sagraditi upravo ovdje gdje se činilo da su sile razgradnje i rušenja vječne i nepobjedive. Stoga svi trebamo izraziti posebnu zahvalnost vašem biskupu, mons. Mili Bogoviću, što je prvi prepoznao važnost takvog projekta i što je u njegovu opravdanost i izvedivost uspio uvjeriti našu crkvenu i društvenu, tuzemnu i inozemnu javnost. Hvala Bogu što ćemo temeljni kamen za tu spomen-crkvu položiti upravo ove jeseni, 9. rujna, na dan Krbavske bitke, i u 820. obljetnici Krbavske biskupije i u 5. obljetnici Gospićko-senjske biskupije. Neka bi nam sve to bilo dodatni poticaj da se još odlučnije uvrstimo u redove onih koji grade, a ne razgrađuju; koji grade kuće i ceste, ali još više mostove zajedništva među ljudima i između čovjeka i Boga. Neka bi nam izgradnja Crkve hrvatskih mučenika bila i zavjet da ćemo se svom snagom dobrote suprotstaviti silama razgradnje, ako bi se one opet pojavile. I neka bi ova spomen-crkva bila i spomenik naše zahvalnosti velikom papi Ivanu Pavlu II. On je prije dvije godine u Rijeci blagoslovio njezin temeljni kamen i on je neprestano poticao vjernike širom svijeta da ne zaborave one koji su u njihovoj sredini dali najviša svjedočanstva ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Usmjerimo svoju pozornost konačno i na sveca koga danas slavimo. To je Isusov apostol sv. Jakov, nazvan «stariji». Otac mu se zvao Zebedej, a majka Saloma. Mlađi mu je brat bio Ivan evanđelist. Bio je među prvima koji su pošli za Isusom i pripadao je uskom krugu učenika koji su bili svjedoci čudesnog ozdravljenja Petrove punice i uskrsnuća Jairove kćeri, Isusova preobraženja na Taboru i Isusove agonije u Getsemanskom vrtu. Može se reći da je izgarao za Isusa i njegovo djelo, zbog čega je zajedno sa svojim bratom Ivanom dobio nadimak «Boanerges» - Sinovi groma. Unatoč svemu tome, ni Jakov, ni njegov brat Ivan, a ni njihova majka, nisu imali najčistije odnose prema Isusu. Kako smo čuli, oni su pošli za Isusom i zalagali se za ono što je on htio, ali to je bilo iz koristoljubivih interesa koji su im bili važniji nego sam Isus i njegovo djelo. Približiti se Isusu, zadobiti njegovo povjerenje, da bi se tako domogli vlasti i časti kada on uspostavi svoje kraljevstvo - to je bio njihov cilj. I kad su smatrali da je došao pogodan trenutak da svoje želje i planove Isusu predstave, šalju k njemu svoju majku da ona u njihovo ime za njih traži prva mjesta u njegovu kraljevstvu.
Tu vidimo, braćo i sestre, kako se i dobre stvari - kao što je nasljedovanje Isusa - mogu činiti s krivim ili lošim motivima. Takvi motivi umanjuju zasluge za učinjeno dobro i pred Bogom i ljudima. Zato Isus upozorava na važnost čistoće srca, tj. na ispravnost naših nakana i namjera s kojima nešto činimo. Tako je npr. rekao da Bogu nije mio žrtveni dar ako ga prinosimo dok smo nepomireni s drugim čovjekom. Zato je potrebno neprestano ponavljati sa starim psalmistom: «čisto srce, stvori mi Bože, i duh postojan obnovi u meni.» Potrebno je to ponavljati i za to moliti, jer i nama se može dogoditi kao i sv. Jakovu, da imamo nečiste nakane. Da bismo to znali, trebamo se također dnevno ispitivati, posebno prije i poslije naših odluka i čina. Bog će nas suditi ne samo po onome što smo učinili, nego još više po nakanama s kojima smo nešto učinili.
Ali slučaj sv. Jakova nije nam samo opomena nego i utjeha i ohrabrenje. Krist je tog svog sebičnog učenika pretvorio u svog nesebičnog svjedoka, koji je prvi iz redova dvanaestorice za njega položio svoj život, ne pitajući pritom koje će mjesto za to dobiti u njegovu kraljevstvu. Tako nam se na Jakovu očituje preobražavajuća snaga Božje milosti koja je i jednog progonitelja Savla preobrazila u revnog Kristova apostola Pavla. To je znak i nama. Koliko god bili ljudi nečistih motiva, nečistog srca i ruku, ne smijemo očajavati, jer Krist nas može očistiti i preobraziti, ako mu to dopustimo. što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato nam ovaj dan znači Božji poziv da se prestanemo opirati poticajima Duha Svetoga u našim srcima i djelovanju njegove milosti u našim dušama. Molimo da nas Bog oslobodi svake smrtonosne okorjelosti i tvrdokornosti.
U svjetlu lika sv. Jakova vratimo se, braćo i sestre, ponovno ovom mjestu na kojem se nalazimo i počecima drevne Krbavske biskupije i katedrale. S kakvim su nakanama njihovi osnivači i graditelji djelovali? Možda su i oni time željeli steći slavu i osigurati si bolji društveni položaj, slično kao apostoli Jakov i Ivan sa svojim nasljedovanjem Isusa? Možda im je pred očima lebdjela trijumfirajuća, a ne trpeća Crkva? Mi to ne znamo. Ali sigurno znamo drugo: da ih je Isus, kao i Jakova, pridružio svojoj muci i svome križu, da im je dao piti iz čaše iz koje je on pio, tj. iz čaše patnje, žrtve i umiranja. čini mi se da tu Isusovu riječ o čaši muke koju Jakov treba piti ovdje ne treba tumačiti, kao ni vezu između te Jakovljeve sudbine i sudbine onih koji su na ovim prostorima istu čašu u bezbroj slučajeva ispili. Ovdje je govor o trpećoj Crkvi puno jasniji, razumljiviji i primjereniji nego govor o trijumfirajućoj, pobjedničkoj Crkvi.
A kako je bilo onima koji su Isusovu čašu muke i umiranja ispili, opisao je sv. Pavao: "U svemu pritisnuti, a li ne pritješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni, uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem ostvari. Odjek tog iskustva nalazimo npr. u riječima popa Martinca kojima opisuje posljedice Krbavske bitke: "Tada načeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge... i bist skrb velija na vseh živućih na strani sih." Ali kao što Pavla i ostale kršćanske mučenike progoni i nedaće nisu pobijedili, niti slomili, tako ni mnoge koji su Kristovu čašu boli morali ispiti na ovim prostorima: bili su progonjeni, pritješnjeni, zlostavljani, ali ne i pobijeđeni, ne obeshrabreni. Ali, kao ni Jakov ni Pavao, ni oni nisu to bili svojom ljudskom snagom, nego zahvaljujući onoj izvanrednoj sili Božjoj o kojoj govori sv. Pavao. Tom silom, silom Duha uskrsnuloga Krista, snagom njegove milosti, oni su izdržali svoje nevolje i umirući s Kristom rodili se na novi život.
Kao takvi su i nam primjer, da i mi ne posustanemo pod raznim pritiscima i iskušenjima protiv naše opredijeljenosti za Isusa Krista, nego da, surađujući s Duhom koji nam je po Kristu darovan, budemo neumorni graditelji novog života na ovim krvlju tolikih svjedoka vjere i ljubavi posvećenim prostorima. Amen.»