Propovijed i reportaža iz Gvozdanskog
Prije javnog Isusovog nastupa pojavio se njegov preteča Ivan Krstitelj. Oko Ivana se već okupilo veliko mnoštvo ljudi koji su ga s oduševljenjem slušali. U tu sredinu dolazi Isus. Ivan Krstitelj predstavlja ovako Isusa: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta" (Iv 1, 30). Ivan ne prepušta reći slušateljima da je od njega veći onaj koji za njim dolazi, t. j. Isus.
Bez sumnje da je Ivan dobro izabrao riječi za predstavljanje Isusa. On ga uspoređuje s janjetom koje odnosi, oprašta, oduzima grijehe svijeta. Uvjeren sam da nam to Ivanovo proroštvo pomaže da još bolje shvatimo kako događaj iz 1578. u Gvozdanskom, tako i 20. godišnjicu priznanja samostalne hrvatske države. Zar nisu i branitelji Gvozdanskog bili nemoćne žrtve, poput janjaca? Zar nije u temelje samostalne hrvatske države pred 20. godina postavljeno pomirenje i praštanje?
Gvozdansko i obrana Hrvatske. Branitelji Gvozdanskoga i drugih naših gradova i utvrda u 15. i 16. stoljeću osjećali su se doista kao nezaštićeni jaganjci koje se nemilosrdno žrtvuje. Znam da vam je svima poznat događaj od 13. siječnja 1578. godine. No, ono što je posebno vrijedno, treba češće ponavljati, držati na pameti. Zbog toga ponavljamo često Ivanove riječi: „Evo jaganjac Božji...". Iz sličnih razloga valja često ponoviti i taj događaj iz 1578. jer je on po čistoći žrtve i ljubavi bez premca, ne samo u našoj povijesti.
U usporedbi s velikom turskom silom, šačica branitelja tri mjeseca je odolijevala braneći opkoljeno Gvozdansko. Nisu prihvatili tri ponude za predajom. Mogli su time spasiti živote, a da im nitko ozbiljan ne bi smio prigovoriti. Ponestalo im je hrane, pića, municije i mnogoga drugoga, ali nije ponestalo spremnosti da brane svoj grad, svoj narod, svoju domovinu do zadnjih snaga, do zadnjeg izdisaja. Kada Turčin više nije primijetio nikakav otpor, ušao je u grad i našao smrznute branitelje na njihovim položajima. Ostao je zadivljen. Zadivljeni smo i mi. Zato smo i došli danas da to svoje divljenje i svoju zahvalnost izrazimo. Žao nam je što je to velejunaštvo premalo prisutno u svijesti hrvatskoga naroda. Mi koji smo danas ovdje trebamo obećati da ćemo poruku tog događaja širiti u svom narodu. Branitelji Gvozdanskog su bili doista nemoćni i nezaštićeni kao janjci pred vukovima.
Janje simbol nenasilja. Janje je u Starom zavjetu poznato kao najčišća žrtva. Inače, nad njime se vrši najčešće nasilje, ubija ga se i kolje. Ono pak ne čini niti može činiti nasilje nad nikim. Ono je slika nevinog čovjeka koji trpi nasilje. Što to onda Ivan već na početku javnog djelovanja prorokuje za Isusa: da će biti žrtva, žrtva koja neće nikome nanijeti silu, ali će nad njim biti vršeno i izvršeno nasilje? I nije se Ivan prevario u svom proroštvu. I neki starozavjetni pravednici bili su izloženi nasilju, iako nisu ništa skrivili (Jr 20, 8). No ono što nas hrabri i gaji našu nadu jest da će na koncu taj „jaganjac Božji" pobijediti. Kao što su židovi po žrtvi janjeta bili oslobođeni od egipatskog ropstva, tako će svijet po žrtvi „jaganjca Božjega" biti oslobođen ropstva grijeha i smrti. Naime, u zadnjoj knjizi Sv. pisma, Otkrivanju ili Apokalipsi, predstavljeno je janje kao konačni pobjednik kojemu se klanjaju sve nebeske sile. To je snažna poruka svakom kršćaninu i čovjeku, da neće pobijediti nasilnici, nego oni koji su bili njihove žrtve. To izražavaju i one riječi koje izgovara svećenik kad uzme hostiju i pozove vjernike: „Evo jaganjca Božjega... Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!"
Iz svega rečenoga možemo vidjeti što je zapravo želio Ivan reći kada je Isusa nazvao jaganjcem Božjim. Isus doista neće nad nikim vršiti nasilje, a nad njim će biti izvršeno nasilje kao na janjetu.
Branitelj nemoćnih. Ono što nas dodatno muči jest da je i Isus i svojim sljedbenicima poručio da će im se slično događati, jer ih šalje kao „janjce među vukove" (Lk 10, 3). Mnogi će primijetiti: Pa to je ono što nas vjernike neprestano stavlja među gubitnike; gura nas se u položaj nemoćnika pred moćnima, uvijek se od nas traži da budemo žrtva napadača i nasilnika. Nisu rijetki takvi prigovori. Zato se valja ozbiljno zapitati: Na koji način Bog štiti svoje vjernike?
Pa Isus je obećao da nas neće ostaviti siročad (Iv 15, 18). Poslat će nam svoga Duha. Znakovito je da Isus Duha Svetoga naziva Braniteljem. Znamo što znači riječ branitelj. Njegova zadaća je braniti one koji su ugroženi, napadnuti. Zato je biti branitelj uzvišena služba i uloga. Mi, dakle, imamo branitelja, koji će nas braniti u našim nemoćima i koji će nas uvesti u svu istinu. Taj Branitelj je Božja ljubav, što znači da je ljubav dostatno kršćaninovo oružje, s kojim se on uspješno bori za svoj život i za svoje spasenje. Dakako, povjerovati da se tim putem može život sačuvati i obraniti, može samo vjernik, onaj koje je upoznao Isusa Krista. To ne može shvatiti ni ateist ni agnostik. Nemojmo od njih to ni očekivati! Tu istinu trebamo u svijetu mi svjedočiti da ona i drugima bude shvatljiva. Prisutnost Božjega Duha u svijetu je braniteljska koja ga brani i pomaže mu na putu uzdizanja prema vječnom zajedništvu u Presvetom Trojstvu.
Ipak mi se čini da tu treba dodati da se ni kršćanin ne treba pasivno predati na milost i nemilost tuđem nasilju. Isus je rekao da je on pastir Dobri koji brani svoje ovce, koji je za njih spreman i poginuti, braneći ih. I mi trebamo činiti jednako. A pastir ima štap u ruci. Ne nosi ga samo da se podbača na nj, nego da njime udara napadača, da stvarno brani svoje stado. I to kraja. Nije on tu da brani samo sebe i svoje interese. On brani druge. Kada kršćanin sredstvima koja su mu na raspolaganju brani nevino napadnutoga, svoju obitelj, svoj narod, svoju domovinu, time ne samo da nije povrijeđena kršćanska ljubav nego je ona time upravo posvjedočena. To je ljubav prema ugroženome, prema nemoćnome. To ne vrijedi samo za obranu u ratu kada se brani ratnim sredstvima. Ima napada i u miru, raznim drugim sredstvima. Zar ne, braćo i sestre, da se u našoj sredini događa i ne samo preko medija - napad na nevine ljude, a da napadnuti mnogo puta nisu vidjeli u nama spremnost da ih branimo? Mi smo dužni stati u obranu nevino optuženih. Ne smijemo reći da se to nas ne tiče. Ali uvijek se treba čuvati da mržnja, a ne ljubav, ne postane pogonska snaga našeg djelovanja jer čim se ona uključi čovjek postane napadač.
Zar nam se danas u braniteljima Gvozdanskog ne pruža najljepši primjer takva svjedočanstva? Nisu branitelji držali cvijeće u rukama, ali jednako tako nisu do kraja ostali u tvrđavi zato što su nekoga mrzili, nego zato što su ljubili svoje ugrožene i nezaštićene obitelji, svoje mještane, svoj narod, svoju domovinu. Ljubav prema njima davala im je snagu da ostanu do kraja na svojim braniteljskim položajima. Nisu je braneći povrijedili nego posvjedočili.
Opraštanje. A što nam poručuje rečenica: „Evo jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta"? U meni i u tebi, brate i sestro, ima grijeha. Nismo potpuno čisti. Trebamo se toga osloboditi. U svijetu ima mnogo grijeha: mržnje, osvete, laži i mnogih drugih grijeha, bez obzira kako ih netko zvao. Sin Božji nije došao da svijet optuži i osudi, nego da ga spasi. Zato Ivan kaže za Isusa da je „jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta". To oduzimanje grijeha, praštanje po janjetu već je predoznačeno u žrtvi janjeta kojom su židovi oslobođeni iz egipatskog ropstva u koje su dospjeli upravo zbog svojih grijeha. Da bi se ljudi oslobodili od grijeha, prinošene su žrtve okajnice. Sve su te žrtve imale za cilj opraštanje grijehe, ali nisu sve bile jednake. Kristova nevina žrtva ima snagu očistiti svaki grijeh počinjen od početka svijeta do kraja svijeta. Svaki tvoj i svaki moj! Ona to ima zbog toga što je bila čista, nevina, bez ikakve mane grijeha (mržnje, neprijateljstva i sl.) ispunjena ljubavlju prema svakome. To mi ispovijedamo u svakoj misi najprije trostrukim poklikom: Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, a zatim i riječima kojima svećenik poziva vjernike na pričest: Evo jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!
Tužitelji. Duh ovoga svijeta nije sklon opraštanju, oduzimanju grijeha, nego tuženju i kažnjavanju. U jednoj anketi osoba godine u Hrvatskoj je državni tužitelj. To da tužitelj ima važnu riječ nakon ratnih operacija, bilo bi razumljivo, ali nakon toliko godina mira, to nije normalno. Ne ulazim ovdje u prosudbu kako on obavlja svoju dužnost, nego ističem činjenicu da je tužilaštvo, optuživanje i kažnjavanje u Hrvatskoj dobilo tako istaknuto mjesto: ispred Crkve, znanosti, umjetnosti, kulture, gospodarstva. U nas je stalno na sceni montiranje optužnica i čekanje osude kao da se u tim okvirima odvija život našega naroda. Tom sustavu krivnja je kruh svagdanji kojim se on hrani.
Tom mentalitetu optuživanja trebamo nametnuti Kristov projekt spašavanja, opraštanja, pomaganja svijeta i čovjeka. To treba učiniti prisutnim i djelatnim u Hrvatskoj. Tko je prvi pozvan da se toga prihvati nego Crkva i kršćani!? Nemojmo se poistovjećivati svijetu jer on ne razumije ni što je grijeh niti što je oproštenje.
Mi kršćani ne smijemo biti oni koji sude svijetu, nego koji donose spasenje. Ne smijemo postati kritičari koji od drugih traže da čine što mi ne radimo. Nemojmo očekivati da agnostici i nevjernici shvate bolje što je ovom svijetu potrebno nego mi kršćani. Oni nemaju viši kriterij od javnog mišljenja. Mi imamo Isusa Krista. Mi trebamo biti sol ove hrvatske zemlje, kvasac i svijetlo ovome hrvatskom narodu. Kritizirati samo druge što Hrvatsku ne vode prema boljemu, značilo bi da mi želimo skinuti sa sebe odgovornost, da ne vjerujemo da smo mi snagom svoje vjere u stanju učiniti ono što drugi niti mogu niti razumiju.
Kad sam se nakon dugo vremena našao 1992. u Karlovcu s jednom svojom susjedom, pričala mi je što je sve doživjela u Slunju prije povlačenja, kako su naše progonili na putu prema sigurnijim krajevima. Na koncu sam je pitao što misli o progoniteljima i osuđuje li ih. Ona me je malo čudno pogledala što ja kao svećenik postavljam takvo pitanje i odgovorila mi: „Ja sam rekla kako sam ja to doživjela, a nije moje nekoga suditi. To pripada Bogu. Ja se ponašam onako kako sam u crkvi i u obitelji slušala da se treba ponašati. Ne znam jesu li oni imali prilike nešto slično čuti." Dobro je razumjela Isusove riječi: „Ne osuđujte i nećete biti osuđeni" (Lk 6, 37). Bila je otvorena za Božji put opraštanja koji je Ivan navijestio kada je predstavio Isusa riječima: „Evo jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta!"
Zaključak. Kada je Ivan Krstitelj predstavio Isusa kao jaganjca koji odnosi grijehe svijeta (sa svijete, s ljudi), prorekao mu je tužnu sudbinu da će poput nevinog janjeta postati žrtva nasilja. No, isus je ispunjavajući to Ivanovo proroštvo objavio svijetu da je trpljenje nevine žrtve najmoćnija snaga spašavanja čovjeka i svijeta. To je snaga koja može čovjeka osloboditi od svakog grijeha i konačno od smrti, odnosno darovati mu vječnost u Bogu. Zato su kršćani znali cijeniti nevine žrtve; njih su uzimali za svoje uzore i njima su se preporučivali.
Mi u svojoj prošlosti imamo mnogo takvih uzora. Trebamo ih bolje upoznati i s njima se ponositi. Neke od njih Crkva je proglasila svetim mučenicima. No taj naslov s pravom pripada i mnogim drugima koji nisu službeno proglašeni a koji su svoje živote izložili i založili zato da bi drugi mogli živjeti. Svima njima izgradili smo CHM. Među njima kao uzor mučeništva i velejunaštva danas s ponosom u duši ističemo mučenike u Gvozdanskom. Neka spomen na njih bude trajno u sjećanju hrvatskog naroda. Vjerujemo da ih je Gospodin nagradio i uveo u svoj mir. Vjerujemo također da je i njihova žrtva po Kristu priskrbila nam oproštenje mnogih grijeha koje smo kao narod počinili. Zahvaljujemo danas na godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske Države što smo u vrijeme njezinog nastanka, iako smo tada izgledali nemoćni poput žrtvenog jaganjca, svoju državu postavili na kršćanskim temeljima pomirenja i praštanja. Ponosni smo i na njezinu uspostavu i na takve njezine temelje. To doista ne trebamo zahvaliti tek nekom slučajnom raspoloženju nego zdravim kršćanskim korijenima koji su hranjeni zaslugama brojnih nevinih žrtava kao što su bile i one u Gvozdanskom 13. siječnja 1578. godine.
biskup Gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović