U Gospiću obilježen spomen na mučeničku smrt službenice Božje s. Žarke Ivasić
Župa Gospić je u subotu, 16. svibnja 2020. slavila svog suzaštitnika sv. Ivana Nepomuka u njegovoj crkvi sa sv. misom u 8,00 sati koju je predvodio generalni vikar mons. Marinko Miličević.
Ovo je i dan stradanja s. Žarke Ivasić, milosrdnice, strijeljane u Gospiću i pokopane na groblju Sv. Marije Magdalene. Oko njezinog groba okupile su se, ove godine u manjem broju zbog koronavirusa, sestre redovnice te domaći vjernici. Molitve odrješenja i sv. krunicu predvodio je u 17,00 sati tajnik i kancelar biskupije preč. Mišel Grgurić, uz đakona vlč. Brunu Lovakovića, bogoslova Kristijana Pajdakovića i sjemeništarca Marka Butkovića. U gospićkoj katedrali u 18,00 sati gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić predvodio je sv. misu, a koncelebrirali su biskup u miru mons. Mile Bogović, kancelar preč. Mišel Grgurić, župnik preč. Mario Vazgeč, ekonom preč. Nikola Turkalj, ravnatelj Caritasa preč. Luka Blažević, asistirao je đakon vlč. Bruno Lovaković i posluživali su, uz ministrante, sjemeništarac Marko Butković i bogoslov Kristijan Pajdaković. Pjevao je katedralni zbor, uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.
Biskup mons. Zdenko Križić izrekao je sljedeću propovijed:
„Prije samog uzašašća na nebo Isus je svojim učenicima dao zapovijed da idu po svem svijetu naviještati evanđelje, Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem. Nakon što su primili dar Duha Svetoga, oni izvršavaju to poslanje koje nije nimalo jednostavno. Svjesni su da će na tom putu imati tisuće poteškoća, jer im je i sâm Isus rekao da će u svijetu imati patnju (Iv 16,33) i čeka ih progonstvo i mučeništvo: „Doći će čas kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu služi“ (Iv 16,2). No uvijek je slijedilo ono Isusovo: „ne bojte se: ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33); „neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce ... knez ovoga svijeta protiv mene ne može ništa“ (Iv 14,27.30).
Doći k narodima koji su imali svoje bogove i reći im da ti njihovi bogovi nisu pravi, značilo je izazvati bijes protiv sebe i upasti u smrtne prijetnje. Trebalo je učenicima puno mudrosti i pozornosti da bi došli do nekakvog uspjeha, da bi se ljudima otvorilo srce za Radosnu vijest. Mnogi od Isusovih učenika nisu imali nikakvu izobrazbu, nisu znali ni čitati ni pisati. Njihov rječnik i govornička vještina bili su na vrlo skromnoj razini. Sve što su oni imali bila je čvrsta vjera u Isusa i duboko iskustvo njegove blizine te unutarnja snaga Duha koja ih je nosila i nadahnjivala.
Apostol Pavao, promatrajući one koje je Isus izabrao, veli: “Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake;“ (1Kor 1,26-27). Više je nego vidljivo da Isus nije tražio neke mudrace, znanstvenike, govornike nego, prije svega, ljude srca, ljubavi, prostodušnosti: ljude koji će svoje pouzdanje staviti u Gospodina, a ne u neke svoje sposobnosti. Isus treba ponajprije ljude koji će biti nositelji Božjeg Duha, a za sve drugo će se on sâm pobrinuti. Njima Isus daje jamstvo da neće nikada ostati sami bez obzira na sve patnje s kojima će se trebati suočiti. On im veli: “Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!« (Mt 10,19-20).
U Djelima apostolskim se jasno pokazuje koliko su ove Isusove riječi bile istinite. Duh Sveti vodi cijelo djelovanje prve Crkve. U ovom kratkom odlomku ponavlja se dva puta kako učenici prave svoje planove, a onda im Duh Sveti to spriječi i uputi ih na nešto drugo. Možda će tko iz toga zaključiti i reći: „Lako je bilo prvim učenicima kada im je Duh Sveti sve šaptao na uho! Danas su druga vremena.“ Duh Sveti nije prestao djelovati ni danas, ali je naš problem koliko ga slušamo, tražimo li od njega savjet, koliko mu se molitvom obraćamo.
U odlomku koji smo čuli nije napisano zašto Duh Sveti učenicima zabranjuje propovijedati riječ u Aziji i zašto im ne dopusti da idu u Bitiniju kamo su naumili. Učenici ta pitanja ne postavljaju nego slušaju u sebi nadahnuće i glas Duha. Oni znaju da Bog ima svoje razloge koje oni ne moraju znati. Bog nam uvijek ne objašnjava zbog čega nam nije dao ostvariti ovo ili ono. Zbog toga se često ljutimo na Boga i prigovaramo. Nismo ni svjesni da je Bog na taj način spriječio neka moguća zla koja mi nismo mogli predvidjeti. Vidimo da Isus priprema svoje priproste učenike na ono što ih očekuje, a to je da će ih svijet zamrziti zbog njega. Tada,vjerojatno, nisu mogli sve dobro razumjeti. Zato im napominje da će ih Duh Sveti u svoje vrijeme prisjetiti ovih Isusovih riječi koje će onda dobro razumjeti (Iv 14,26). A malo iza toga im veli: „Rekoh vam ovo, da se, kada dođe vrijeme, sjetite da sam vam to rekao“ (Iv 16,4).
Isusov učenik mora biti spreman prihvatiti i mnoga neugodna iznenađenja, pa i do granica mučeništva. Nitko spontano ne ide prema mučeništvu. Pa i sam Isus se prije svoje muke krvlju znojio i vapio: „Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež“. To je čisto prirodni ljudski vapaj pred strahotama patnje. Mučeništvo učenik ne može podnijeti svojim snagama. Tko se osloni na svoje snage, taj će sigurno izdati i zatajiti. To je moguće samo Božjim snagama, snagama Božjeg Duha.
I naša sestra Žarka, čije se mučeničke smrti spominjemo, sigurno nije zamišljala da će njezin život završiti mučeništvom. Nitko svjesno ne ide prema tome. Ali nitko ne može unaprijed znati s kakvim će se sve silama zla u životu suočiti. I sestra koja je u bolnici njegovala najbjednije, jer bolničarki u tom vremenu nije bilo puno. To se vidi i iz činjenice da su komunisti, poslije rata, namjeravali sve redovnice rastjerati i samostane pozatvarati, ali su htjeli bolničarke zadržati u bolnicama, dakako, u civilu. A sâm Beograd dopustio je sestrama milosrdnicama da rade i u redovničkim uniformama samo da ih ne izgube.
Sestra Žarka radila je vrlo zahtjevan, ali i vrlo human posao s bolesnicima i ranjenicima, i u tom radu je u jednom trenutku dovela u pitanje i svoje zdravlje, pa je i sama završila kao pacijent, ali se brzo vratila služiti drugim pacijentima. Tako je trošila svoj život, ali u radosti jer čini Bogu i ljudima ugodno djelo.
No dolaze ljudi koji Boga iz dna duše mrze, a ni do bližnjih im nije stalo. Silno su im smetali oni koji su mirisali Bogom. U ovom našem, relativnom malom narodu, ubijeno je oko 700 svećenika, redovnika i redovnica, a još više prošlo ih je kroz duže ili kraće torture različitih kaznionica. Ni u jednoj komunističkoj zemlji nije stradalo više biskupa, svećenika, redovnika i redovnica proporcionalno stanovništvu.
I sestra Žarka bila je sve svjesnija Isusovih riječi o progonstvu i mržnji svijeta, napose ovih iz Ivanovog evanđelja: „Doći će čas kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu služi“ (16,2). Oni koji su ubijali nisu, dakako, tako razmišljali, jer do Boga nisu držali i mislili su da će njihova ideologija biti vječna. I oni koji su osudili i strijeljali sestru Žarku, kao i mnoge druge na tolikim stratištima u našoj domovini, napose u našem Gospiću, mislili su da na zločinima mogu graditi budućnost, da će na teroru i strahu čvrsto držati vlast u rukama i biti gospodari života i smrti.
Te snage su, nažalost, i danas žilave. I danas su itekako glasni oni koji relativiziraju zločine te ideologije. Čak se ne ustručavaju javno reći da je tih zločina trebalo biti puno više, da su zločinci aljkavo obavili svoj posao. „Dižu se na zadnje noge kada čuju da Crkva moli za te žrtve.“ Kakve moraju izgledati duše ovih osoba? Kako mora izgledati nutrina u kojoj prevladava mržnja? Zato u svojim molitvama ne smijemo ni njih zaboraviti.
Ne smijemo zazivati osvetu na nikoga, niti biti ičiji suci, jer sud pripada Bogu, a svakome se njegovo vlastito zlo osvećuje. U Knjizi Izlaska Bog veli svima: „Ne ubij nedužna i pravedna jer ja zlikovcu ne praštam“ (23,6). Ne prašta u smislu da bi zlikovac mogao proći neokrznut zbog svoga zla. U cijeloj Bibliji koja je Božja riječ čovjeku, nalazimo jako naglašenu istinu da će svaki čovjek koji čini zlo postati, prije ili kasnije, i žrtva svoga zla. Svatko će ispaštati tamo gdje je zgriješio.
U biblijskoj Knjizi Mudrosti čitamo Božju poruku koja glasi: „Svatko se kažnjava onim čime i sagriješi“ (11,16). A Isus će to ovako reći: „Svi koji se mača hvataju od mača i ginu“ (Mt 26,52). To je jasna Božja poruka čovjeku da mu se ne isplati činiti zlo jer će ga sâm morati ispaštati. Zlo nikoga nije usrećilo iako nekada može izgledati da se netko zlom dobro okoristio. Bolje je biti žrtva nego zločinac. Žrtva ostaje trajno živa u sjećanju ljudi, a zločinci umiru i nestaju, njihova imena se skrivaju, njih se ne spominje jer oni su pokopani.“
Biskup je propovijed završio riječima: „Zahvalni smo Bogu za žrtvu sestre Žarke. Njezina žrtva je istinski prinos Bogu jer je sjedinjena sa žrtvom njegova Sina. U očima Gospodnjim bila je dragocjena njezina krv, kako veli psalmist za mučenike (72,14), a na drugom mjestu dodaje: „Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih“ (116,15).
Bogu nije samo dragocjen život pravedne osobe, nego i njezina smrt, jer po toj smrti ona ulazi u novi život u kojem nema ni patnje ni zločinaca. Mi se sa zahvalnošću Bogu spominjemo mučeničke smrti sestre Žarke jer smo po njoj dobili velike milosti kojih možda, na zemlji nećemo nikada postati svjesni. Neka ona zagovara kod Gospodina sve mučenike našeg vremena i neka moli za svoj Gospić koji je bio njezina zadnja postaja na zemlji, odakle se preselila u Očev dom vječne radosti i mira. Amen.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
